Kako je Labrador retriverica Goldie (Li-li best junior of Eberl) spasila ispit

U organizaciji kinološkog društva Dugo Selo organiziran je radni ispit za lovačke pse ptičare, te ispit prirođenih osobina (IPO) i ocjena oblika (exterijera) za pse ptičare i retrivere. Po povoljnom, iz jutra malo maglovitom kasnije sunčanom, vremenu na prekrasnim lovnim terenima lovačkog društva Sokol Stančić, u predjelu Prikraj čuo se pasji lavež, ko-ko-ko– polijetanje fazana i pucnjevi iz lovačkih pušaka. Vlasnici i vodiči, ponegdje i cijele obitelji, pažljivo i nježno milovali su svoje ljubimce smirujući ih i hrabreći za nastup. Poslije pozdravnog govora predsjednika domaćeg LD-a renomirani kinološki suci g. Sruk, g. Čižmešija i g. Jagodić ležerno su postrojili sudionike, objasnili pravila i prema rasporedu krenuli svaki na svoj zadatak. Ptičari su otišli u polje a labradori i retriveri su ostali kod lovačkog doma.

Naša labrador-retriverka službenog imena Li-Li, a kako je mi odmilja zovemo Goldie je bila vrlo razigrana i susretljiva; sa svakim psom se htjela pozdraviti, svakog čovjeka ponjušiti i sav okolni teren obići i upoznati. Nije trebala polagati ocjenu oblika jer već od prije, od 18.09.2010. sa specijalne izložbe lovnih pasa FCI grupa u Samoboru- Orešje zaradila CAC-HR odličan. Čekala je praktičan dio ispita. Tu sam se susretao sa mnogim lovnim i kinološkim poznanicima iz dugogodišnjih susreta po raznim lovovima, kinološkim izložbama i streljačkim utakmicama.

“Kako to da nisi na ispitu s lovačkim psom, a ne ovom dvorišnom obiteljskom igračkom?…ha-ha-ha… možda nemaš lovačkih…” – zadirkivali su me kolege i poznanici. K njma su se pridružili neki mladi , meni nepoznati lovci koji su me, na neki način, poznavali:

“Gospodin Hren čuli smo za Vaše pse, gdje su?… Brzo su se uklopili u zafrkanciju.

“A, ne dečki, nemojte brinuti, morao sam se braniti. “Imam ja pet vrsti lovačkih pasa i to: mađarske vižle kao, sigurno, najpoznatiji uzgajatelj u Hrvatskoj, zatim izvrsne njemačke kratkodlake i oštrodlake ptičare sa vrhunskim porijeklom, te za lov divljih svinja alpske brakjazavčare. A labradorica Goldie, u službenom Marininom vlasništvu, je isto lovački pas, u što ćete se uskoro uvjeriti…” –samouvjereno sam se smješkao poznavajući Goldiene sposobnosti.

Sudac nas je odveo na nasip kanala, prozvao i pripremio za ispit ponašanja pasa na pucanj. Psi su trebali biti na labavo otpuštenom povojcu. –Buuuum…- pa nakon nekolikoliko sekundi-  buuuum… – prolomili su se pucnji iz lovačke sačmarice. Većina su se pasa malo trzala i meškoljila, a Goldie je sjedila i gledala prema vodi kao da je pucanje njezin svakodnevni doživljaj i običaj. Valjda je razmišljala o šetnjama poljem uz povremeno pucanje iz MG-ejca i, još više, o streljačkim utakmicama na glinene golubove u na koje sam je vodio i na kojima se naslušala na stotine šuseva. Normalno, sve je to lako i sa zadovoljstvom doživljavala uz svoje jake živce i čvrst karakter. Poslije pucanja išlo se u polje na ispit donošenja divljači s kopna. Procedura je vrlo jednostavna: Na poziv suca psa se dovede na liniju bacanja, pas sjedne i čeka zapovijed, potom jedan lovac baci fazana, a drugi lovac opali šus iz puške. Psu se zapovijeda donesi te on treba donesti divljač. Psi prije Goldie su se, neki nećkali, a neki ipak donosili. Od njih šest dva su donesli, a jedan je fazana uzeo i s njim pobjegao u obližnju kuruzu. Goldie je mirno sačekala bacanje i pucanje, elegantno otrčala do fazana, primila ga i meni donesla, rutinirano kao da je to radila stotinu puta. Neki psi su išli na popravni dio ispita s mogučnošću donošenja svojih domaćih igračaka. Jedan od njih je imao plastičnu golu pticu, ali niti nju nije htio donesti.

“Donesi pticu,…donesi pticu…” – bodrila je obitelj svojega psa.

Zašto ste ju očerupali?” – u šali je zapitao jedan iz publike. Očito je da su nepoznat teren, strani ljudi i nevježbanje s divljači kod nekih pasa izazvali nervozu, nelagodu i strah, te su zaboravili na, do tada, naučeno.

Donošenje divljači iz vode je sličan donošenju s tla, s time da se, po istom postupku u vodu baca divlja patka. Goldie je, kao zadnja u donošenju fazana, bila prva za donošenje patke.

Baci!” – zapovijedio je sudac.

Buuuum… Goldie je pogledala patku, napravila nekoliko koraka do najboljeg ulaza u vodu, ušla, zaplivala, primila patku, donesla je van i, predavši mi je, dobro se protresla i pošteno me pošpricala.

“Bravo, bravo…” – oduševljena je publika, a zadovoljni i ponosni smo Marina i ja. Nakon toga je probao jedan krasan bijeli retriver, ali nije se usudio ući u vodu.

“Pa kako?… u more ide  i neda se van…” – jadala se vlasnica.

Ovdje je bilo nezgoda u tome što je voda bila niska, a obala strma i visoka, pa psi nisu imali jednostavan uluz ni izlaz. Vjetar je lagano puhao i laganim valovima patku sve dalje odnosio. “Hren, Hren, … dajte kuju da donese racu…” – zvao je sudac Sruk.

“Goldie donesi, Goldie donesi, Goldie donesi…” – I tako je Goldie osam puta skakala u vodu donoseći patku za svim psima koji to nisu i, još dodatno, za pokušaj i pokazivanje nekim psima ne bi li, ipak, ušli u vodu. Svakim je skokom bila sretnija i ponosnija. I mi.

Na završetku ispita je sudac g. Sruk objavio rezultat po kojem je od sedam labradora i retrivera IPO-a položilo njih četiri s time da je LI-LI  BEST JUNIOR OF EBERL, HR 16233 LR, odnosno naša Goldie, pokazala najbolji rezultat. Uz čestitanje, naglasio je: “Ona je bila naš rezervni pas donosač. Ne znam kako bismo bez nje obavili ispit.”

Ivanić Grad, 06.11.2010.

Napisao: Stjepan Hren

Snimila: Marina Hren Stipić

Prilog: Slike s ispita lovačkih pasa u organizaciji Kinološkog društva Dugo Selo.

Leave a Reply