Pasoterapija

Pas je čovjekov pratilac, pomagač i prijatelj, ali, uz sve to, ima i koristan utjacaj na ljudsko zdravlje.

Općenito o terapiji:

Terapija (Starogrčki Therapei prev. služba bolesniku, njega bolesnika) je, gledano čisto medicinski, liječenje, to jest nastojanje da se ukloni bolesti ili bolesne pojave te uspostaviljanje normalnog stanja. Ovaj napis govori o općem liječenju i prevenciji kojemu je cilj podizanje obrambene snage organizma kroz  druženje s psima, kretanje i djelovanje u povoljnim uvjetima, a bez kemijskih medikamenata.

Lovački psi:

Kiša pada. Ili snijeg. Vjetrovito je vlažno i hladno. Bez obzira na vrijeme, lovci sa svojim psima gacaju  po poljima punim vode i blata, teško prelaze kanale i provlače se kroz mokro trnje, kupinje, drač i branjevinu. Posklizavaju se, padaju i ustaju, uloveći išta ili, najčešće, ništa. Da nisu išli u lov mogli su u toplini doma spavati ili u fotelji sjediti te fino jesti i piti, gledati televiziju i odmarati.

-Pa zašto ostavljaš svu tu domaću udobnost i odlaziš se mučiti u nepogodu?, pitanja su koja lovci često čuju i na koja jednostavno odgovaraju: –Zbog psa., te pojašnjavaju: –Žao mi ga je po cijele dane zatvorenog u boxu, nek se malo protrči.

Ne misleći pritom na sebe nego brigom za psa čovjek, ustvari, čini najveću korist sebi. Umjesto da se besposleno izležava i pretovaruje hranom i pićem, od čega se deblja i dobiva visoki tlak, srčane tegobe, šećer i kolesterol, giht i mnoge druge boleštine, on se kreće i napreže mišiće, udiše svježi zrak i izlučuje znoj. Koristi svoj organizam za zdravo održavanje svojeg organizma. Živi. Po povratku iz lova i on i pas su ugodno umorni, ali zadovoljni. Pasji pogled pun zahvalnosti čovjeku je dodatna nagrada i zadovoljstvo te utvrđuje i razvija njegovu plemenitost prema drugima. Pas je motiv za kvalitetniji život.

Pas je zaslužan za uspjelu aktivnu tjelesnu i duševnu terapiju i preventivu.


Djeca i psi:

Dijete ne poznaje strah niti odbojnost, ali već od dvije –tri godine starosti preko svojih igračaka osjeća i iskazuje potrebu brige za nekoga ili nešto. Kad dijete ima priliku igrati se sa psom, naravno, pod roditeljskom paskom, ono psa doživljava kao igračku, ali i igračku o kojoj se treba brinuti. Uz psa se dijete igra, kroz igru se kreće, uči govotiti, uči se štititi i imati osjećaj zaštite. Odrastanje uz psa djetetu je pozitivno iskustvo za cijeli život koje ima za posljedicu bolji odnos prema ljudima i drugim živim bićima, bolje shvaćanje i poštivanje prirode i prirodnih zakona.

Za bolesnu djecu druženje s psima ima dodatne terapijske učinke u tjelesnom i duševnom pogledu. Postoje razne bolesti, pa tako i razni načini njihovih liječenja lijekovima i drugim sredstvima. Uzmimo na primjer; bolest udova: Uz sve kemijske lijekove djetetu su neophodne vježbe raznih pokreta. To je mukotrpan i dugotrajan posao koji od tarapeuta i roditelja iziskuje puno volje, vremena i strpljenja. Često se kao pomoćna terapija koristi jahanje konja koje puno pomaže, ali je, relativno, skupo i može biti opasno zbog padova. Druženje tako bolesnog djeteta sa psom  kod djeteta iziskuje i razvija stalnu potrebu za igrom i dodirom čime se, nesvjesno i nedirigirano, razvija potreba za kretanjem, odnosno, pokretanjem bolesnih udova, što u konačnici dovodi do željenog učinka jačanja i ozdravljenja organa.

Uzmimo drugi primjer, mucanje i nepravilni govor: Dok je dijete malo tepa mu se i smiješi njegovom zamuckivanju i krivom izgovoru riječi sa slovima “r” i slovima s kvačicama, jer sve to vrlo simpatično zvuči. I dijete se tomu smije. Ali, dijete odrasta i, krećući se u dječjem okruženju, primjećuje da mu se druga djeca rugaju te zakljućuje da s njim nešto nije u redu. Nesretno je, povlači se u sebe te na svaku potrebu izgovora “teških” riječi, očekujući prigovor i ruganje, izbjegavaju ih, ili još teže izgovara, ili zašuti.

Ali, takvo dijete, uzrastajući uz psa, ne doživljava ruganje, prigovore i podsmijavanje. Jer, psu je svejedno kako tko govori; dali zamuckuje, preskače “r”, muči se sa “š, č, đ i ž”, tepa ili pjeva, govori hrvatski, engleski ili kineski. Pas se prema djetetu ponaša prijateljski bez predrasuda, te razumije njegov govor prema toplini tona, prema mirisu i dodiru. Sa psom u svojem prijateljskom društvu dijete se pred drugima i u očima dugih smatra jačim i društvenijim. Uz psa dijete s govornim teškoćama zatomljuje komplekse manje vrijednosti te se osjeća slobodno, ravnopravno i istovrijedno s drugom djecom. Ako nema tjelesne govorne zapreke, kao uzrok neispravnog govora je djetetova psiha, a druženje djeteta sa psom na nju povoljno djeluje te se govor ubrzo ispravlja ili pak, uz liječničku pomoć, terapijski pomaže.

Za razne bolesti, razne potrebe i razne mogućnosti držanja postoje i razne pasmine pasa, koje se uz stručan odabir liječnika i kinologa mogu za terapiju učinkovito koristiti. Dati djetetu odgovarajućeg pomagača-ljubimca-psa je najveći motiv za njegovo ozdravljenje.


Odrasli i stariji ljudi:

Čovjek ima prirođenu potrebu da se o nekom brine te da mu daje svoju pomoć, pažnju i vrijeme, stečeno znanje i imovinu. Isto tako treba mu ljubav, pažnja, priznanje, razumijevanje i druženje. Sve to, manje ili više, čovjek daje i dobiva u krugu obitelji, rodbine i kruga u kojem živi i djeluje. Ali, dođu stari dani: Djeca zasnuju svoje obitelji i odsele se, prijatelji i najbliskiji pomru, rodbina se raziđe i zaboravi. Mnogi ljudi, često, ostaju sami. Sami i usamljeni. Da bi imali s kim djeliti svoj život, u nedostatku bliskih ljudi, osamljenici svoj život djele, uljpšavaju i oplemenjuju druženjem sa životinjama. Papige i kanarinci, tvorovi i hrčci, mačke i psi su najčešći ljudski kućni ljubimci. Svaka od ovih vrsta ima svoje osobine u ljudskim druženjima, ali najveću vrijednost daju psi. Pas je, kao društveno i intelektno biće, ljudima čuvar doma, pratilac i osobna zaštita, prijatelj i društvo za razgovor i, što je najvažnije osoba za koju se mogu brinuti. Nije čudno niti neobično da se pas prihvaća i poistovjećuje s članom obitelji, te se njegovo uginuće isto tako doživljava, žaluje i oplakuje.

Psi su mnogim starijim i usamljenim ljudima motiv za brigovanje, kretanje i aktivnost čime postižu snošljivu i sretniju starost bez samoće.


Neka moja iskustva:

Dugogodišnjim druženjem s psima i njihovim uzgojem stekao sam razna iskustva koja su podloga ovog napisa.
Iz mojeg djetinjstva u kojem je uvijek bilo pasa kućno-dvorišno-čuvarsko-pašnjačkih Šarka, Bjelka ili Črnka izuzetno mjesto zauzima Viđas, mješanac mađarske vižle i još nekoga, koji je bio moj stalni pratilac na paši s volovima i kravama. Jednom mi je u predjelu Šija, briegu iznad zaselka Hreni u Slanom Potoku gornjostubičkog kraja, donio ulovljenog zeca. To je za moju obitelj bila velika gurmanska gozba zbog koje je Viđas bio doživotno, a i danas nakom pedesetak godina, slavljen i hvaljen, jer je u onim teškim i gladnim vremenima kad ni sam nije imao što jesti dokazao svoju pripadnost, odanost, i prijateljstvo.

Posebno me se dojmila životna priča o jednoj gospođi, nazovimo ju Jana, koja je, od odrastanja u Baniji gdje je pas bio “cucak” na lancu bez ikakvih prava na poštovanje, takav stav o psima imala niz godina. Udajom i odselenjem u Moslavinu te susretavši se u krugu obiteljii sa sasvim drugačijim vrednovanjem pasa, nakon dugogodišnjeg upornog odbijanja bliskosti s psima postala je njihova ljubiteljica i poštovateljica. Kad se u jutro probudi prvo joj je da vidi, pomiluje i nahrani svoju Goldie, Kety, Lolu, Milicu, Daru i Arona. S njima se igra, raduje i, ako im nešto nije u redu, tuguje. Također se igra i veseli s njihovim mladuncima. Usput, rijetko da prođe dan da se ne sjeti pokojnih Đane, Vižle, Đeki ili Đuli.
Što se više druži sa psima Jana je zadovoljnija i raspoloženija.

Copyright © Sretan Pas www.sretanpas.com Stjepan Hren

Comments are closed