Tko je čiji?

Čovjekovo vlasništvo:

Kad me pogleda očima punim povjerenja i ljubavi, obuzme me osjećaj nježnosti uz ugodnu pomisao da je to: moj pas. Kad zorom ranom, dok bih još odspavao čujem lavež koji traži doručak, odmah znam da je to: moj pas. Kad veterinar cijepi ili liječi i traži naplatu, uvijek sam tu, jer to je: moj pas. Hrpe mesa i vreće hrane, vitamini, štapići, tablete. Tko će sve to pojesti? Odgovor je stalno isti: moj pas. Kad se u lovu čuje: “čiji je pas markirao i onda donio ranjenog odbjeglog fazana”? Moj pas. Tko to traži i tjera svinje po branjevini? Moj pas.

Stvarno u odnosima čovjek – pas uvijek i svugdje postoji samo jedan odgovor: “Moj pas”. Čovjek je kupio i platio psa. Time je  nad psom stekao vlasništvo. To piše i u Rodovnici. Kad ga vodi na cijepljenje, ocjenu, ispite, u inozemstvo, bilo gdje; na svim dokumentima i računima piše da je čovjek vlasnik, a pas imovina. Kad pas ugrize dječaka koji ga je dražio, ili ulovi susjedovu kokoš, ili naletom na njega ošteti se nečiji auto, na sva pitanja o odgovornosti vlasnik odgovara: “Moj pas”.

Ako zakon formulira srnu ili psa, koje je auto pogazio na cesti, kao opasnu stvar, znači: pas je stvar. Stvar u čovjekovu vlasništvu. Pravno – formalno vlasnik raspolaže sa svojom imovinom, sa svojim stvarima, kako zna, može i hoće. Svoju stvar može zapustiti ili koristiti, pokvariti ili  popraviti, pokloniti ili prodati, čuvati ili uništiti. Psa može njegovati ili prebijati, maziti ili grditi, doživotno se o njemu brinuti ili ga ubiti!

On je moj:

Ja sam Lari. Onaj s kim idem u lov zove me iz milja Larica. Dozvoljavam mu, jer: on je moj. Čujem od lovaca da sam ptičar, no ne bih se s njima baš sasvim složio. Istini za volju, dok sam još bio mali, miris vrapca koji je tražio hranu iz moje zdjelice, prvi mi je pobudio njuh i otvorio volju za pticama, koje sam kasnije željno pronalazio i svojem lovcu donosio, pa me valjda zato zovu ptičar. U poodrasloj dobi naišao sam na miris zeca, koji mi je u nos udario kao plinska bomba, sasvim drugačiji od gorkasto-sladunjavog ptičjeg vonja. To mi je bilo novo iskustvo i, iako je tog mirisa bilo puno manje nego ptičjeg, uvijek sam se veselio zadovoljstvu mojeg lovca kad sam mu zeca našao i donio. Dugo me zbunjivao miris sličan mojim kolegama psima, ali bez ljudskih primjesa, nekako više divlji. Tek kad sam u jednom gustom kupinjaku, prateći ptičji trag, naglo osjetio jak miris i odmah potom iskok iskešenog, žutog, repatog stvorenja, vrlo sličnog mojim srodnicima, pa  potom čuo “…bum,…bum,..bum…” i povike “pazi lisica”, bilo mi je jasno da ću svojeg lovca zadovaljavati i ovakvim pronalaženjima.

Moja osjetila su se sve više razvijala i prepoznavala. Svakim mojim pronalaskom živih stvorova u travi, kuruzi, vodi, šašu, kupini, pod hladnim snijegom i u vrućoj strnici,  moj je lovac bio sve zadovoljniji. A tek kad sam otkrio, poput parfema nadražujućeg opojnog mirisa divljih svinja i zadovoljstvo ganjanja, moja je sreća bila potpuna. Bio je zadovoljan i moj lovac, a na komentare: “Ovaj Lari je lud” , samo se smješkao. Kasnije sam primjećivao da ponekad pretjerujem u zadovoljenju samo svojih želja. Jer, što me je moj lovac više mazio i pazio, puštao na moje igranje, to sam ponekad pretjerivao i igrao se samo za sebe, ne mareći da se ljubav vraća ljubavlju. Imao sam tužnu prigodu, od svojih kolega u lovu, često iskusiti i druge primjere. Svaki njihov neposluh se kažnjavao, često i vrlo grubo. Među nekim lovcima je običaj kažnjavanje psa čizmarenjem, što oni u svom žargonu komentiraju: “Najbolja škola je Borovo broj 44 u rebra”. To nije moj lovac.

Što god trebam moj lovac mi omogućava. Sjećam se od malih nogu kako mi je samo tepao nudeći me slasnim kolačićima. Pazi da uvijek imam dosta dobre klope, čiste vode za piće, vodi me na kupanje, brine da ljeti imam hladovine, a zimi toplu gajbu. Najveća mi je sreća trčati širokim livadama, mirisati tragove i zapišati svako drvo.To mi moj lovac sve omogućava. Dok me je veterinar ubadao, moj lovac je bio sa mnom, milovao me i tješio. Prvi udar mirisa svježe ustrjeljenog fazana preplašio me i skoro ošamutio, ali moj lovac je bio uz mene. Kad me jednom napao neki odrasli, ogromni zločesti pas, moj lovac je bio uz mene i zaštitio me. Osjećao sam da sam lijep i sposoban. Moj lovac me je školovao, sve što nisam znao učio me. Nije žalio vremena i truda da usprkos moje tvrdoglavostio od mene napravi korisnog i ispravnog lovačkog člana. Vodio me  na izložbe i smotre, te mi omogućio dokazivanje svojih kvaliteta. To je moj lovac. Mladost, snaga i hormoni pobuđuju mi ljubavne potrebe. U redu je da se družim sa svojom pasminom i priznatom ljepotom. Moj lovac mi i to omogućava pronalaženjem srodnih duša. Ako samo jednom ne pojedem svoju redovnu porciju, moj lovac se zabrine, dali sam možda tužan ili bolestan. Odmah se ustrči i sve poduzima da me vrati u normalu, a najsretniji je kad se moja zdjelica sjaji oblizana.

Što da vam dalje pričam? Ja imam svojeg lovca koji s velikim žarom, trudom i zadovoljstvom brine za zadovoljenje svih mojih potreba, ne mareći za svoje vrijeme i trošak. On je moj.

Tko je čiji:

Negdje iz daljine čuo je hitac. Sjedeći na čeki, lagano sam se trgnuo. Ne otvarajući oči, kroz polusan večernjeg smiraja, smiješale mi se slike lovca i psa. Nisam odmah bio siguran tko sam u tom snu,  Lari ili lovac. Ispreplitalo mi se osjećanje pripadnosti: da li je on moj ili sam ja njegov. I dalje polužmireći, osluškivao sam odlazak ptica na počinak i dolazak noći, razmišljajući o povezanosti čovjeka i psa. Stvarno, tko je čiji? Potpuno sam se razbudio. mrak se spuštao. Ja za sebe znam, a svatko tko hoće znati može pronaći svoj odgovor.

Čekanje je gotovo. Žurim doma svojim psima dati večeru.

Ivanić Grad, 28.12.2005.

Copyright © Sretan Pas www.sretanpas.com Stjepan Hren

Comments are closed.