Labrador retriver

Skupina: 8. FCI skupina – Retriveri (dizači divljači, psi za vodu)
Porijeklo: Velika Britanija
Visina – mužjaci: 56-57 cm, ženke 54-56 cm
Težina: 35-38 kg

Porijeklo i povijest
Labrador retriver je poznat još i kao “kralj svih retrivera”. On uvjerljivo dominira među svim pripadnicima svoje skupine. Zahvaljujući svojim osobinama  u posljednjih 25 godina osvojio je srca ljudi diljem svijeta pa tako i mu i kod nas popularnost iz godine u godinu raste. Jedna je od najpopularnijih rasa u Velikoj Britaniji, a u SAD-u i Francuskoj je pasmina broj 1. Današnji izgled labrador retriver duguje Velikoj Britaniji gdje je nastao krajem 19. stoljeća, da bi doživio veliki uspjeh poslije 1. svjetskog rata. No, vratimo se malo unazad. Njegovo porijeklo je ustvari okruženo misterijom. Naime, labrador retriver i poluotok Labrador kanadske države Quebec zajedničko imaju samo ime. Po jednoj prihvatljivoj teoriji labrador je bio otkriven na otoku Newfoundland na sjeveroistoku američkog kontinenta, a ipak, malo je vjerojatno da on odavde nosi porijeklo. U to vrijeme otok Newfoundland je bio jako hladno područje okruženo ledenim omotačem, dok europski ribari nisu otkrili njena prava bogatstva – vode nevjerovatno bogate ribom. Malo vjerojatna mistična teorija povezuje misteriju njegovog porijekla sa legendom koja govori da je labrador retriver rođen iz ljubavi izmedu vidre i psa St. Johna, a u prilog ove teorije se navodi osnovna karakteristika ove rase – vidrin rep. Maglovita teorija o porijeklu ima za pretpostavku da su ovi psi najvjerojatnije došli s americke obale čije ime labrador potvrđuje ovo razmišljanje. Treba precizirati da ovo nije jedina pasmina koja potječe s Newfoundlanda; tu su još 3 vrste retrivera i pas St. Johna koji dijele isto porijeklo i imaju dosta zajedničkih točaka, ali i specifičnosti po kojima se međusobno razlikuju.  Krajem 19. stoljeća vlast otoka Newfoundlanda , radi pospješivanja stočarstva uveli su mnoge takse za držanje ovih pasa tako da je ustvari administracija ograničila broj ovih pasa, a ribari su ih brodovima odvodili prema Britaniji, gdje ovaj vodeni pas polako postaje lovac. Naravno, ovi došljaci nisu bili u pravom smislu riječi lovački psi i bili su vrlo različitog izgleda. Zato se prišlo ukrštavanju ovih pasa s lovačkim psima da bi se dobio dobar njuh, fin hod, dobro držanje, odnosno, da bi se selektivnim uzgojem dobio bolji lovački kvalitet. Tako je selekcijom u dva pravca jednom metodom dobiven flat-coated i golden retriver, a drugom metodom labrador retriver. Britanske aristokrate kao što je Lord Malmesbury (kome se duguje ime labrador), Lord Scott, Vojvoda iz Buccleucha, pukovnik Peter Hawker, Lord Knutdford su svojim uzgojnim programima značajno doprinjeli razvoju labradora kao lovnog psa i doprinjeli standardizaciji pasmine. Tako je pasmina labrador retriver bila priznata od strane Kennel kluba 1903. godine. Sam rad britanskih aristokrata je bio posvećen prevođenju vodenog psa kao nelovnog , mirnog i jakog, u lovnog psa selektiranjem i dodavanjem malo krvi pointera, setera, španijela da bi se poboljšao njuh čega se prihvatila uzgajivačnica Gentry. Njihovi ptičari, pointeri i seteri su na gomili hvatali divljač, a bio je potreban netko tko će hvatati ubijene ptice i čuvati ih dok lovci traže divljač. Naravno, labrador je zadovoljavao ove kriterije i rješio problem sa vodenom divljači koja je bila često izgubljena po močvarama, barama, mulju. Tako od skromnog ribara labrador je postao simbol profinjenosti i istančanosti. Svi lovni psi znaju aportirati, ali retriveri najbolje pronalaze, jer su oni specijalisti za pamćenje uzastopnih padova mnogih ptica tako da ih aportiraju po redu padanja. U principu to što ga motivira da traži divljač i nije instinkt, strast za lovom, već želja da zadovolji svog gospodara. Svoj život stavlja u potpunosti u ruke čovjeku koji ga je prihvatio. Standardizacijom pasmine ustanovljen je i uvjet za dobivanje titule šampiona i to polaganjem radnog ispita. Specifičnost pasmine je karakterističan vidrin rep koji ujedno služi kao kormilo, dupla koža između prstiju i jedinstvena želja da pliva i roni. Što se tiče boje, do 1899. je bilo samo crnih, a potom je priznata i žuta boja i to sve nijanse žute; od krem do lisičje crvene, tj. red fox. Selektiranjem u Americi smeđa, tj. čokoladna boja je nešto kasnije standardizirana. Upotreba labradora kao nezamjenjivog pomočnika u lovu ne iscrpljuje sve njegove mogućnosti. Poznat još i kao “kralj svih retrivera”, labrador retriver uvjerljivo dominira među svim pripadnicima svoje skupine. Možemo slobodno reći da je to univerzalan pas, a sigurno da je njegovu popularnist uvjetovao njegov karakter. To je istinita međunarodna zvijezda koja doživljava svoj munjeviti uspjeh posljednjih 25 godina. Njegovo skromno porijeklo nije obećavalo da će ribarski pas postati toliko popularan. Izvanredna dobroćudnost, radost življenja kao i njegova odanost i privrženost stvorili su idealnog obiteljskog psa. Izvanredne inteligencije, svoju je dobroćudnost stavio u službu čovjeka. To je pas koji zna oprostiti, koji se ne ljuti i koji ne ispoljava znake agresivnosti. Druželjubiv, uvijek spreman za igru, ali uvijek željan društva, nije tvrdoglav i uvijek je spreman za dobar zalogaj. Njegov najveći grijeh je što je veliki gurman. Pas je izuzetno dobrog apetita, zahvalan na hrani (pas usisavač kako ga mnogi nazivaju) i baš zbog tog afiniteta prema hrani, često nas dovodi u neugodne situacije kada u šetnji zaviri u kantu za smeće, gricne odbačeni zalogaj hrane u parku, pri čemu moramo vrlo paziti, jer se često dešava da se psi otruju. Dakle, zbog ovog poroka sklon je i višku kilograma.

Karakter
No, vratimo se njegovim upotrjebnim vrijednostima, gdje osim njegove specijalnosti u lovu za donošenje i praćenje krvnog traga, on je i nezamjenjiv obiteljski pas, pravi član porodice, najbolji prijatelj djece, a u svijetu se sve više koristi kao dopunska terapija bolesnika, tzv. canis terapija. Labradorova prednost je odlična vodljivost. Sposoban je učenik i već u tijeku šetnje ili igre naučimo ga donošenju. Po naravi je prijazan i voli djecu. Nije previše glasan i unutrašnje je stabilan pas, čak i u velikim gradovima, gdje ima puno prometa. Dobro se razumije s drugim psima i ostalim domaćim životinjama. Neustrašiv je i razmjerno dobar čuvar. Koristi se kao vodić za slijepe, a uzgaja se i za traženje droge. Ne obazire se na vremenske promjene, robustan je i otporan, pa mu čak ni snijeg ni hladnoća ne smetaju. Ubrajaju se među najomiljenije obiteljske pse. Posebno je dobrodušan pas. Labrador retriver je miran i stabilan, nikad agresivan, što ga čini idealnim prijateljem ljudi, pasa i kućnih ljubimca sa kojim dijeli isti životni prostor. Izuzetno je inteligentan i lako prihvaća obuku za različite vrste zadataka. Ne podnosi grubost. Labrador retriver se pokazao kao izvanredan terapeut koji vraća bolesniku volju za život, pri čemu pas uspostavlja specifičan svrsihodan kontakt s oboljelima, djecom oboljelom od dječje paralize, u rehabilitacijski ustanovama, sanatorijima, staračkim domovima, pa čak i u dijagnostičke svrhe kod pogoršanja određenih stanja bolesti, pomoći hendikepiranim osobama, u socijalizaciji. Labrador retriver je također idealan i kao vodić slijepih, normalno, to nije svaki primjerak ove pasmine, ali predisponirajuće je to što on lako uči, staložen je , hladnokrvan, nije agresivan i ne nasjeda na provokacije ljudi, pasa i drugih životinja. U posljednje vrijeme obučava se i za pronalaženje i otkrivanje eksplozivnih naprava na javnim mjestima. On je sastavni dio spasilačkih ekipa prilikom pronalaženja tijela utopljenika, pronalaženja i izbavljivanja ljudi iz ruševina, odrona, lavina, požara, poplava i drugih elementarnih nepogoda. Pomočnik je u policiji, vojsci, vatrogasnim službama, carinama, pa ga često viđamo na graničnim prijelazima, aerodromima, policijskim punktovima, sportskim objektima. I pored svega, ipak labradora najčešće viđamo kao nezamjenjivog kućnog ljubimca koji će s nama podijeliti i sreću i tugu. Dobra reputacija labradora još nije iscrpljena. Simpatičan i prijatan izgled, miran, uravnotežen karakter i izvanredna dobrota su osobine koje ga čine vrlo traženim. Prijatan je sa svima, druželjubiv i nema trunke agresivnosti. Jako je odan, privržen, ljubazan i vjeran, poslušan i pokoran. Može se reći da je po prirodi takav da se predaje autoritetu vlasnika. Već kao štene donosi sve što nađe i to donosi svome vlasniku. Zato ga treba učiti od malena da donosi samo ono što mu se kaže. Njegovo pamćenje, inteligencija i urođena želja da čini dobro doprinose da se da lako obućiti. Kada je voda u pitanju on je svoj na svome, pa i sama pomisao na psa u vodi asocira na labradora. Rijetki su primjerci koji ne vole vodu, ali je vjerojatno to greška vlasnika koji ih je na neadekvatan način upoznao prvi put s vodom. Međutim, on je žrtva svog uspjeha, jer ova popularnost ima nažalost i posljedicu nekontroliranog umnožavanja legala koji nisu uvijek idealni. S jedne strane se nalaze ozbiljni uzgajivači koji brinu o kvaliteti i o unaprjeđenju i poboljšanju pasmine, a s druge strane oni koji su išli na kvantitet i često nepromišljenim parenjima činili korak unazad. Time doprinose i aktiviranju loših gena koji izazivaju kod ove pasmine slijedeće probleme:
01. Displazija kukova, odnosno koksofemoralnog zgloba je vrlo česta kod labrador retrivera i nasljedna je. Jedini način da se ona suzbije je otklanjanje i eliminacija jedinki iz reprodukcije koje imaju displaziju kukova. Većina zemalja, članica FCI-a, kao bitan uvjet za upotrebu pasa u rasplodu je obavezno inzistiranje na RTG- snimci ovog zgloba za čije snimanje se izdaju licence, a očitavanje je komisijski i rezultati se objavljuju u zvaničnim, regularnim kinološkim glasilima tako da se sve malverzacije izbjegnute i svi su upoznati s onim jedinkama koji imaju displaziju, odnosno psima koji se ne mogu koristiti u rasplodu. Nažalost, ovim su pogođeni i tipični eksterijerni psi, šampioni, a na savjesti je uzgajivača i interesu pasmine da se takvi psi stvarno ne koriste u rasplodu.
02. Atrofija retina je također u velikom broju opteretila ovu pasminu, jer se također prenosi i potrebno je obaviti pregled očnog dna.
03. Osteohondroza se kod labradora uglavnom pojavljuje u periodu intenzivnog rasta od 4-8 mjeseci i to uglavnom kao upala pokosnice i to najčešće kostiju lakta koji kasnije prerasta u artritis, a predisponirajući faktori su: hormonalna neuravnoteženost, kao i ishrana, rad i nagli rast.

Standardni izgled
Snažno građen, kratak u slabinskom djelu, vrlo pokretan, široka lubanja s jasnim stopom, vilice srednje dužine, pune snage, ne špičaste, dobro modelirana bez mesnatih obraza. Glava pokazuje mirnoću i blag izraz, oslikava plemenitost i inteligentnost. Prelazak lubanjskog i nosnog djela treba biti izražen, ali opet ne prenaglašen niti blag i kos, odnosno slabo primjetan i proporcija je 1:1. Gledano sprijeda njuška treba biti široka i duboka, odnosno jaka i četvrtasta, a nikako špičasta odnosno klinasta i previše dugačka. Ima visoko kotiran nos u psećoj populaciji, široke, dobro razvijene nosnice. Nos je je kod crnih pasa uvijek crn, kod smeđih pasa-smeđi, ali rijetko svjetlo ružičast, dok je kod žutih izuzetno crn, a uglavnom smeđi, što ipak nije odraz loše pigmentacije i uglavnom je takav od jeseni do proljeća. Obrazi su mišičavi i snažni, znači jaki, a nikako suhi i nerazvijeni, odnosno izraženi i opušteni. Usne i desni su izuzetno dobro i tamno pigmentirane. Širok i snažan u slabinskom djelu i stražnjim nogama. Dakle, labrador retriver je snažan pas, zbijen i kvadratičan, masivan, ali ipak ne trom već energičan i izuzetno pokretan. Prsni koš treba biti dovoljno širok i izuzetno dubok sa izraženim predprsjem, a tijelo s kratkim trbuhom, tako da je i donja linija ravna kao i gornja, što daje utisak kvadrata. Aport im je urođena osobina i on je mek, nježan i odmjeren. Idealna visina grebena za mužjake je 56-57 cm, a za ženke 54-56 cm. Tolerancija postoji, otprilike 51-61 cm, normalno, bitna je i proporcija psa.
Mužjaci trebaju imati 2 normalno razvijena testisa potpuno spuštena u skrotum.

Oči
Srednje velike, pri tome pokazuju inteligenciju i dobru narav. Smeđe ili boje lješnjaka. Treći očni kapak treba biti pigmentiran, gornji i donji očni kapak odnosno rubovi su tamno pigmentirani.

Uši
Ne velike ili teške, dobro priležu uz glavu, visoko i prilično dobro unazad usađene. Labrador uši uglavnom drži u pažnji kada se lijepo ocrtavaju srednje velike u vidu trokuta.

Zubalo
Vilice i zubi snažni sa perfektnim, pravilnim i potpunim škarastim zubalom, pri čemu gornji sjekutići bez međuprostora prekrivaju sjekutiće donje vilice. Zubi su postavljeni vertikalno u vilici. Standard ne navodi zubnu formulu od 42 stalna zuba mada se to podrazumjeva za potpuni. Međutim, različita su tumačenja ove rečenice. Večina zemalja članica FCI inzistira na zubnoj formuli s svim zubima, tumačeći nedostatak zuba genetskom opterečenošću i nasljednošću. Neke pak zemlje članice FCI-a toleriraju nedostatak jednog ili dva zuba, ali oni koji sudjeluju u zagrizu moraju biti svi prisutni. Diskvalificirajuća mana je podgriz ili predgriz, a klještasto zubalo u odnosu na starost i trošenje zuba i vertikalnu postavljenost je tolerantno.

Vrat
Vrat labradora je izuzetno jak i snažan koji treba nositi odgovarajuću glavu i naravno aport. Od duge i klinaste glave skraćivanjem na proporcionalnu, kratku i široku njušku i lubanju dobili smo ipak malo slabije zategnutu kožu na vratu sa dvije bore. To nije mana ukoliko je prezentacija psa izuzetna i pas se nauči da prilikom predstavljanja na izložbi podigne glavu i zategne kožu na vratu koja je pri slobodnom kretanju malo labavija.

Noge
Prednje noge s snažnim kostima i ravne od lakta do zemlje, bez obzira da li se promatraju od naprijed ili sa strane. Prednje noge trebaju biti jakog kostura, jer trebaju nositi snažno tijelo, a uz to idu i krupne kosti i snažni mišici. Labrador ne smije dat utisak da je na dugim i tankim nogama. Kostur treba biti snažan i okruženom jakom mišičnom masom koja se međusobno ocrtava i odiza daje utisak otupljenog srca. Okrugle, kompaktne s dobro razvijenim jastučićima koji su tamno pigmentirani. Izmedu prstiju se nalaze tzv. plivaće kožice.

Tijelo
Prsa dobre širine i dubine, jako zaobljena bačvasta rebra. Ravna gornja linija. Široke, kratke i snažne slabine. Tijelo je u principu kratko, zdepasto, odnosno lijepo upakirano. Što je pas kraći to mu je i leđna linija bolja i ravnija, a zbog kratkog trbuha i donja linija je ravna.

Rep
Raspoznavajući znak, veoma debeo u korijenu, ravnomjerno se sužava ka vrhu, srednje dužine. Bez zastavica, ipak pokriven cijelom površinom s kratkom, debelom, gustom dlakom koja ga čini okruglim, a takav rep se naziva i vidrin rep.

Dlaka
Prepoznatljiva oznaka, kratka, gusta, ne valovita, prilično oštra, poddlaka otporna prema vremenu. Normalno je da psi koji se drže u stanu, umjesto ove tvrde i oštre dlake imaju daleko mekšu, plišanu. Često se dešava da je dlaka na zadnjim nogama nešto duža (tzv. zastavice), ali taj problem se rješava škarama par dana prije izložbe čisto estetike radi. Ponekad smo svjedoci da vidimo labradore koji na leđima, odnosno sapima imaju za nijansu dužu dlaku koja teži valovitosti, ali se četkama za ispravljanje dlake može rješiti i nije nikakav nedostatak u usporedbi s malom, uskom glavom, dugom i šiljastom njuškom, slabim kosturom, nedovoljnom masom, tankim repom. Ponekad kod crnih pasa izbija crvenkasta poddlaka što se ne može tolerirati.
Jednobojno crna, žuta ili jetreno ili čokoladno smeđa. Žuta je od svjetlije krem do lisićje crvene. Prihvatljiva je mala bijela mrlja na prsima. Crna boja je kod njegovane dlake izuzetno cijenjena i popularna i pod utjecajem sunca ima specifičan sjaj. Kod pasa koji su u linjanju vrhovi znaju biti sivkasti kao posljedica gubljenja pigmenta. Žuta boja je zastupljena u svim nijansama počevši od krem bijele, boje slonove kosti, limun žute, narančaste pa do lisičje crvene (fox red). Najtipičnija žuta boja je boja pijeska, ali ne riječnog već pustinjskog pijeska. Bez obzira o kojoj nijansi žute se radi, žutim psima su uvijek za nijansu tamnije uši, duž leđa i od gore rep, a karakteristična je blijeda pruga ispred i iza lopatice. Čokoladna, tj. tamno smeđa je najrjeđa boja labradora.

Comments are closed